Maja Sviben – Lajka: O hrabrosti
Kao što vjerojatno svakog, pa tako i mene, plaši prazan dokument kad započinje pisati dramu, jednako me plaši i proces zapisivanja autorefleksije. Inače se udobno uljuljkam u onu autorefleksiju koja ostaje u glavi, u obliku nepovezanih, plutajućih misli koje dolaze i prolaze, najčešće na tipično banalnim mjestima i u tipično banalnim trenutcima, poput dugačkih vožnji autom ili tuširanja. Onda zapamtim samo neke, ne nužno najpametnije, nego možda one na kojima sam zapela duže od nekoliko sekundi. Druge valjda nisu bile dovoljno važne, objašnjavam sama sebi. Ako ih se ne mogu sjetiti sljedeći dan, onda i trebaju ostati prolazne.
Ponekad poželim da sam skriboman koji opsesivno bilježi svaku misao, kao što je navodno Tadijanović točno znao smjestiti svaki svoj na salveti zapisani stih… ili barem da mogu proizvoditi bez stroge Urednice u glavi, koja odmah mijenja/krati/izbacuje i ne dozvoljava da se zapinjanje rečenice vidi.
Jer pisanje je planiranje, pisanje je istraživanje, writing is rewriting, za što ne postoji adekvatan prijevod na hrvatski, u prijevodu naprosto ne zvuči dovoljno dobro…
A autorefleksija? Autorefleksija je nešto što dolazi naknadno, u obliku obavezne forme promišljeno uređene knjižice za predstavu ili, još gore, narativnog dijela izvještaja financijerima. Autorefleksija nije nešto što dijeliš u trenutku u kojem se događa.
Ali okej. Pristala si biti dio ove male zajednice, sad je vrijeme da se upustiš u to bez zadrške.
Strateška odluka broj jedan: bez obzira na to koliko ne voliš dijeliti mulj procesa prije nego osjetiš da je barem neki segment za tebe završen, sve ćeš pokušati podijeliti.
Svaku dvojbu, svaki trenutak kad misliš isuseboženikadsenećupomaknutismrtvetočke, svaku idiotsku ideju za koju znaš da nije dobra već i prije nego si ju domislila do kraja.
Cilj ovog eksperimenta ionako nije samo da napišeš dramu, nego da pokušaš promijeniti proces rada, vidjeti hoće li ti komunikacija o tekstu u ranoj, osjetljivoj fazi donijeti ono što pretpostavljaš da bi mogla i, jesi li dorasla zadatku, odnosno odgovornosti koju osjećaš prema komunikaciji s drugim autorima i tekstovima? Jer koliko god ti se strašno čini dijeliti svoje probleme, jednako je zastrašujuće ući u tuđi proces.
_ _ _
Jedan dio strahova nestaje već pri prvoj razmjeni mejlova. Naša mala zajednica toliko je pažljiva, podržavajuća i uzbuđena da mi se više nekako ne čini toliko teškim dijeliti. Svi smo u istoj kaši. Ili bar sličnoj. Svi trebamo prebroditi korak do prve rečenice i užas otvaranja glave drugima.
Vrijeme je za ciljeve koji se ne tiču strahova, nego konkretnih koraka u razvoju teksta.
Strateška odluka broj dva: pustit ću da se forma i jezik dogode.
Kad sam se počela igrati s temom i glavnom junakinjom svog teksta, mislila sam da imam prilično jasnu ideju o tome kako će tekst u konačnici izgledati. Imala sam Lajku, čija tragična sudbina mi se činila savršenom za propitivanje pozicije ‘malog čovjeka u raljama sistema’. Imala sam nekoliko napisanih scena, glazbu za inspiraciju, gomilu motiva koje sam htjela istražiti i maglovitu ideju o scenoslijedu i stilskom formatu drame.
Već nakon prvog sastanka i pokušaja raspisivanja nečega, bilo čega, sve je palo u vodu. Onda sam odlučila početi slušati što se u razgovoru ponavljalo i odzvonile su dvije riječi. Melodrama. Cabaret. Bila sam svjesna pop/trashy potencijala koji Lajka zasigurno nosi već na razini ideje i prije, no uhvatiti se u koštac bilo kojom od te dvije varijante činilo mi se udaljeno i nemoguće.
Onda se to još malo kuhalo. Probala sam usustaviti ono što imam u jedno ili u drugo. I dalje je nešto nedostajalo. Ne znam je li to bilo zato što nisam htjela/mogla prihvatiti da s ozbiljnom dramskom, gotovo tragičkom temom uđem u prostor nekih drugih žanrova, ili su opet neki strahovi bili na djelu… Ja sam se i dalje zabavljala pokušajima uspostave scenoslijeda, istraživanjem u beskraj i nemogućnošću da ispišem i jednu rečenicu dijaloga.
A zatim je Veno izrekao rečenicu, od koje sam zapamtila samo jedan dio: ‘kao što je Cabaret najbolji film o nacizmu’… i tu je nešto kliknulo.
Pa to bi, zapravo, mogao biti – mjuzikl.
U tom se trenutku otvorio novi ponor dvojbi i strahova, jer od činjenice da se otpočetka pitam kako danas, nakon iskustva postdramskog kazališta, uopće pisati dramu, došla sam do klasične, gotovo receptno strukturirane, i općepoznato zabavljačke, ‘niže’ forme? Uf.
_ _ _
A onda se dogodila Ukrajina. I tekst u zamecima naprosto je počeo dobivati još jednu dodatnu otegotnu dimenziju. Kamo i kako sad dalje?
Nemam rješenje. Još. No odlučila sam da neću odustati, ni od teme, ni od mjuzikla. Moguće je da u nekom trenutku odlučim da to i nije najprikladniji oblik, da u šezdesetom rewriteu krenem ispočetka i da je sve dotad bila samo priprema. Ionako ni za jedan tekst koji sam napisala u životu nikad nisam pomislila da je gotov.
No naučila jesam da ga treba otvoriti za komunikaciju u svim fazama. Bez obzira koliko bilo bolno i teško. I da je prekrasno kad nađete zajednicu uz koju to nije.
_ _ _
Strateška odluka broj 3: pisat ću dnevnik rukom. (Urednica nek malo ode na godišnji.)
U nekom sam trenutku ja rekla Nikolini, koja je također ispitivala kako pustiti misao da teče do kraja, do iscrpljivanja, bez cenzure, da ne piše, da se pokuša snimiti. Probala sam i ja. Katastrofa. To se odmah pretvori u izvedbu i već na prvo slušanje gubi svaku autentičnost i svaki prizvuk onog što sam htjela dobiti, zaplitanja u rukavcima i slijepim ulicama.
Kad pišem rukom, često poslije ne znam pročitati što sam napisala. Ono čeg se ne sjećam, nije bilo dovoljno važno.
(Urednica ne ide na godišnji, jer je freelancer, a kad kao freelancer ideš na godišnji, to zapravo znači da ne radiš.)
Već dugo nisam bila sama sa sobom u autu, vozeći neku ozbiljniju udaljenost, a i tuširanje sam skratila, nije ekološki. (Sve banalnosti koje bih inače utrpala u dramu, mogu utrpati u autorefleksiju. Sva sreća.)
*********************************************************************************************
(Lajka na ulici među prostitutkama. Još uvijek u svečanoj haljini sa zabave, iako je donji dio već blatan i potrgan. Oko sebe čvrsto stišće bundu.)
PROSTITUTKA 1: Ohohohoho, jel to zvijezda svratila u posjet?
PROSTITUTKA 2: Pješke? Gdje ti je raketa?
PROSTITUTKA 3: Očekivale smo da ćeš dolebdjeti obavijena zadahom šampanjca i kavijara, na krilima snova…
PROSTITUTKA 1: Ajde Marina ne seri, da te rečenice malo bolje sklapaš, onda bi njih prodavala.
PROSTITUTKA 2: Zapravo, Alina, nismo te očekivale.
(Pauza.)
LAJKA: Jel ima netko cigaretu?
PROSTITUTKA 1: Ni tri minute na ulici, a već žica. Uostalom, zar ti daju pušiti? Mislile smo da sad vodiš super zdravi super sportski život i da si to prerasla.
(Lajka iz bunde vadi bocu votke.)
LAJKA: Nikad.
(Sve tri se nasmiju i ponude joj cigaretu. Votka počinje kružiti od jedne do druge.)
PROSTITUTKA 1: Pa, lijepo je da si svratila…
PROSTITUTKA 2: Zaista nismo očekivale da ćeš se ikad vratiti ovamo.
PROSTITUTKA 3: Gledala sam te neki dan u filmskom žurnalu. Sjećaš se Grigorija? I tebe je volio voditi u kino…
LAJKA: Da, Griša je imao tu egzibicionističku crtu…
PROSTITUTKA 3: Mi ćemo se vjenčati. Nemam još prsten, to ćemo kad skupimo novce, ali i ja odlazim odavde.
(PROSTITUTKA 1 i PROSTITUTKA 2 okreću očima i podsmjehuju se.)
PROSTITUTKA 1: Taj je već pola kvarta skoro oženio, Marina, nikad nećeš naučiti…
PROSTITUTKA 2: Ovdje frajeri ne dolaze po supruge.
PROSTITUTKA 3: Evo opet nje s tim cinizmom… neki od njih su naprosto usamljene duše…
PROSTITUTKA 1/PROSTITUTKA 2:… koje dolaze po ljubav…
PROSTITUTKA 2: Da, dolaze po ljubav ovamo jer imamo najbolje cijene na tržištu!
PROSTITUTKA 1: I svaki dan novu robu!
PROSTITUTKA 2: Alina, priznaj da smo ti nedostajale…
LAJKA: Jeste… možda se i vratim…
PROSTITUTKA 3: : Nije ti bilo dobro tamo?
LAJKA: Kozmos je precijenjen.
PROSTITUTKA 1: Što će ti svemir kad ti ovdje svaki frajer obeća da ćeš vidjeti zvijezde!
SONG: Prezent, perfekt, futur
Flashback u kojem vidimo Lajku s frajerima koji su joj dolazili kao mušterije. To je njena prošlost, a sad kad je pobjegla, mogla bi biti i budućnost.
(Kad song završi, jedan od frajera zaostane na rubu pozornice. Lajka skida bundu i daje ju Marini.)
LAJKA: Za vjenčanje! Sretno.
(Odlazi zajedno s frajerom.)