Kraj ove e-rezidencije doveo me natrag na početnu slutnju:

put stvaranja put je propitivanja!

–Bummer–

Za one koji žele znati više:

I koji imaju jak želudac provariti ovaj podgrijani kliše, citat uspješnih i poznatih književnih kanona i slogan generičnih printeva na pizdarijama u salonima namještaja, dopustite da objasnim svoj zaključak:

Na rezidenciju Klub pisaca sam se prijavio s materijalom koji je odgovarao opisu natječaja; ma do u ušicu igle! Pa i ja sam! Friško spaljeni dramaturg, doduše filmskog pisma, ali s davnim iskustvom na polu-amaterskim predstavama od kojih su neke zakačile pokoje priznanje i pohvalu.

Dakle, mlad i zdrav kao ruža, pun elana i tolerancije, spreman na sugestije i dijalog s ostalim sudionicima. Međutim tada sam bio bez stalnog zaposlenja, dodatnih snimanja koja dolaze s ljepšim vremenom i s nešto više mjeseci udaljenim vjenčanjem. Također dočekali smo i invaziju Rusa te povlačenje virusa i/ili restrikcija, ali ti aduti su eto, barem za ovu priliku, neupotrebljivi. U kratko – nisam raspisao ni desetinu drame!

Okolnosti su se, gle iznenađenja, izmijenile i voda se ulila u grlo. Klasika vol.01-08. Napisao sam puno manje nego što sam sebi zavjetovao kroz smijeh i suze radosnice onoga dana kada sam upao u Klub pisaca. 

Ipak! Rezidencija je bila pun pogodak! Zašto? Vratimo se uvodnom zaključku s kojim sam na kraju svega baš kao i na početku konačno zaključio: Gothic Seauton! Frende, Seauton!

Šala postrance, borba s materijalom bila je u znaku traženja dramaturškog hvatišta. Iz koje autorske perspektive će potencijal kojeg sam iskusio na tom tavanu doći do punog izražaja? Što je to što želim s njime i što je najintrigantnije u tom događaju? U rečenici to zvuči fenomenalno: jedna heterogena skupina stranaca pa i otuđene rodbine u štakornjaku gleda kroz prozor na Trg republike kako masa od 100.000 ljudi čeka punih 10 sati mladiće koji su osvojili srebrnu medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Genet, Sartre, Buñuel i šakohvat nacionalnog kiča i bezukusa. Prvo što me dočekalo na tavanu je trobojnica i šahovnica Endehazije koja prekriva perje i bijela govna golubinjaka. I šarolika ekipa iznimno ili manje udaljenog spektra moje svakodnevice uskog radiusa. Ne što sam svjetonazorskog oboda dva prsta udaljenog od vlastitog nosa, sačuvajbože, već što sam svjestan da živim u balonici okružen više ili manje urbano-liberalnim licima koja imaju više diploma nego godina staža u struci. I doček vatrenih je ta prilika da me dijaspora  nokautira svakim razgovorom, svakom gestom i akcijom. Svaka runda bila je čisti K.O. i nakon njih 15, skupa smo eto dočekali te proklete Vatrene i pokupio sam se pun dojmova koje sad želim ispljunuti u nekoj formi. Predstava mi se učinila idealnom. Aristotelovo jedinstvo koječega što gnječi neuralgiju zvanu nacionalizam. I ta gvalja svjetonazora pulsirala je i gušila osjećaje zbog istog cilja: da se veselimo sportskom uspjehu.

Odlazio sam doma tog 16.7.2018. pun pitanja: jesmo li se veselili istome? Kako je to moguće? I zašto sam im se, kao i mnogo puta do sada, predstavio kao Tomislav? Upravo potonje mi je poslužilo za radnu verziju drame: „Srebrne ću dočekati kao Tomislav na tavanu“. Tada sam vjerovao da će moj sram prema nacionalizmu biti centralna tema predstave. I kolege su se složile da je to to. Da svojom catchy omni-otrovnom ironijom autorski propitujem poziciju u kojoj, ne da se sramim svojih sunarodnjaka, već se sramim i sebe što se sramim. Nešto kao dijetalni spoj ranog W.Allena i pokojnog I.Mandića.

Ali sam od toga odustao. Jebiga. Zapleo bi se u toj štosnoj autoironiji i ispao bih smiješan, ali ne na kul način. Šta, nacionalizam je bljak i guši slobodu pojedinca? Ma da ne?! Još da ekipi kažem za Ameriku, toplu vodu i čarapu za lijevu nogu?

Mogu ispasti svakakav i iz svačega, ali nipošto kao gnjavator koji se igra velikih tema, propovjednik banalnih fraza i izlizanih prispodoba o inkluziji i toleranciji. U svojih prvih 33 godine života, shvatio sam da sam umjetnički konzervativac na svoju štetu i nikako da prihvatim političku korektnost i društveni aktivizam kao forte svog rada. Ako me pitate kao autora, mislim da su navedeni jalovi u svojim ciljevima, a kao konzumenta mislim da su dozlaboga dosadni. Zapravo kako god da me pitate, mislim da je to šuplja priča. I naslućujem da taj nesretni tavan vapi za takvom pričom. Lidrano tema u kojoj ćemo senzibilizirati svoje društvance, aplaudirati, nešto popit, uvaženiji će se poslikat za VIK i/ili Gloriju i svi ćemo svojim domovima. Gledati isto korumpirano i kriminalno crnilo po dnevnicima unatoč našoj gorljivo liberalno-aktivističkoj predstavi…

Noup. Nije za mene. Postaviti si senzibilizaciju kao cilj rada zvuči mi kao osmisliti alibi prije nego što uopće poželiš učiniti neko sranje. Ali to tak valjda ide. Ne znam iz kojeg vrela to svi piju. Ali čini mi se da bi ovaj materijal rezervirao prvo mjesto do samog izvora potpora. Ali jok, ne želim.  Ne želim senzibilizirati ljude koji pohode kazalište jer reći da umjetnik želi činiti svijet boljim je kao da se vlasnik restorana proglasi humanitarcem jer želi hraniti gladne. To je posao. Pričamo priče kao što kuhari vrte pljeskavice. I tim stavom ne želim umanjiti ničiji kunst! Više vrijedi dobra pljeska nego loša priča.

A bojim se da bi se, u mojim očima i krivim rukama, ovaj materijal mogao rasuti u aktivističku papazijanu i od toga zazirem. 

Da presjećem ovu struju svijesti, citirat ću samog sebe iz dnevnika rada, u nadi da ću uskoro doći do nekog zaključka:

    I odbijam autorizirati svoje osjećaje i želje i motive takvima koji broje krvna zrnca, procjenjuju i sude. Rampu kategorično spuštam čim se postavi geografsko pitanje na nečije prezime. A baš s takvima sam dijelio 10 sati trusni tavan i želim napraviti predstavu o tom susretu gdje se veselje, ponos, adrenalin i  patetika kojoj sam se prepustio miješa s antagonizmom koji je prerastao u, čini mi se, neprikriven prkos i revolt.

Danas, 4 godine poslije, sramim se svoje isključivosti i arogancije. Ne zato što sam danas bolji čovjek, nego zato što i dalje mislim da sam bolji čovjek od toga! I tih ljudi. Dakle i dalje sam isključiv i prepotentan. A ne želim od ikoga raditi karikaturu poradi nedajbože poante ili deklamirane poruke koja će ispuniti srca kazališnoj urbanoj klici.

Eto, uglavnom… sad mjesec dana stariji s iskustvom članstva u Klubu pisaca, moram reći da sam pametniji. Malo sam račvao po sebi i svojim stavovima i došao sam do zaključka da su kontradikcije moj forte, ono što me zapravo interesira. Vlastite, ali i tuđe. Rajca me vidjeti ideale za koje bi ekipa ginula i ubila, ali ne i živjela. Ekipa koja nije dorasla svojim parolama i uvjerenjima. Svojom krivnjom ili naprosto  odvijanjem života. Vremenski odmak će nam biti najbolje ogledalo. Cerit će nam se nazad i teško ćemo zadržati pogled na sebe. Ali zato imamo okolinu da nam se ceri u trenutku, bez odmaka. Nihilizam? Cinizam? Kajgodizam? Smiješno je to sve u nama, draga moja dobra Beatrice. Bijela polja, krunice na retrovizoru, križanja pored župa, salate u Dubravici, Insta story, kuul emotikoni, Birkice ljeti, Krležini citati. 

Zaključak za mene: predstavu ću rotirati oko obitelji koju sam ovlaš upoznao na tavanu. Fabulizirat ću ih, vođen idejom da ako su svi iz dijaspore, raštrkani Evropom, mora da su se i oni međusobno vidjeli nakon godina i godina. Idealna pozicija, kao što rekoh, da im se vrijeme naceri u facu. U ime doma, obitelji, principa, furke, poze i faze. Koncepti padaju u vodi onog trena kada puls pređe u novi. Svoj ne mogu kontrolirati, di bih s drugime?! Aritmija. Obiteljska aritmija i šum na srcu kojemu sam bio stetoskop. Tri zime tog uzavrelog ljetnog dana. U presjeku 69′ kad je Jope otišao na određeno vrijeme u Švabiju ostavivši trudnu Mariju, 71′ u znaku Hr. proljeća, 96′ u znaku zimske obrane Stojedinice i eto te 2018. Kroz presjeke bi secirali genezu obitelji Topić. Kako su došli do dvoetažnog stana na Trgu bana Jelačića? Što su s njime radili? Tko je bio prije njih? Kako su se naraštaji množili i transformirali u kržljavu smjesu koja ne može napraviti ni korak a da se ne spotakne na neki tabu u duboku traumu. Staklena menažerija ispunjena podbuhlim slonovima. I za kraj to vanjsko oko, autorov glas, stetoskop aritmije koji je i sam neispravan i koji se zapliće o vlastite stavove. I sam je klimav, duboko kontradiktoran i nekonzistentan baš kao i ovaj osvrt.

Zaključak za Klub pisaca: Ova rezidencija bila je najbolja epizoda otkako sam diplomirao. Okružen talentiranijim i iskusnijima od sebe, nastojao sam upiti svaki komentar i sugestiju. Kolegice su bile suviše drage i inspirativne. Različitih poetika i predložaka, svejedno sam stekao dojam da smo bili unisoni i jednako predani tuđim materijalima. Predivno je bilo dijeliti zoom prozorčiće s njima i nadam se da ćemo se skoro vidjeti i uživo. Draga Neda, draga Maja, draga Nikolina i draga Lucija, nadam se da nastavljamo druženje preko naših projekata. Zanima me što će biti s Lajkom, strahovima i batinašima sve do premjere. Ako me želite kao znatiželjnu publiku ili komentatora, tu sam. 

I hvala vam na pažnji i koncentraciji za vlastite neuroze i autorske pretumbacije. Nadam se da je u tom rogoborenju bilo i nekog šarma, a ako sam nekad bio i davež da je u tom davljenju bilo i zadovoljstva.

Za sve čitatelje ovog osvrta isprike zbog svega dosad napisanog. Tih par minuta vam ne mogu vratiti, ali slobodno mi se javite za reklamacije. Laka sam meta.

I za kraj, hvala SPID-u! Da te nema moralo bi te izmisliti. Fenomenalna je inicijativa i sama realizacija. Omogućili ste mi eho kojeg svaki autor treba. Zapravo, osvijestili ste me da sam autor na koncu konca i da sam, kvragu, s razlogom tu. Hvala na prostoru i vremenu. Potrudit ću se biti član na ponos i u skorije vrijeme iznjedriti predstavu koja je baš u vašoj rezidenciji sakupila sve sastojke. 

 

Duboki naklon, pljeskavica iiiiii zastor =*

 

********************************************************************************************

1.scena

Na šamlici i na prstima se propinju ženske noge u
pripijenim liht-žutim tajicama. Okrenute su
leđima. Cura nosi tange. Gornji dio je vani gleda
kroz krovni prozor. (Upoznat ćemo je, ime joj je
STELLA, 20). Izvana dopire tutnjava mase koju ne
vidimo kroz okno.
Čitavo potkrovlje osvjetljava samo 3 prozora. Ona
je na srednjem. Lijevi nije u funkciji, zatrpan je
i zameten paus papirom pa baca difuzno svijetlo.
Na trećem prozoru se natiskalo njih troje. Oni
stoje na trusnoj fotelji. Dvoje ih je na širokim
naslonima, a najviši je na mekanom trbuhu fotelje.
(ANDRIJA 24, MIHOVIL 24, ANETA 36). Većina
potkrovlja je u mraku, a ono što vidimo nataloženo
je prašinom i hrđom.
Duž tavana se u pravilnom razmaku nalaze položene
grede, dva klimava ormara, par slika u kutu i
otvor s desne strane s koje dopire žamor
nekolicine kat ispod. Zvuk je puno bliži i čišći
od potmule gomile koja dopire izvana. Ipak,
zvonkije se čuje povremeno gugutanje u mračnim
kutovima. Ponekad će se začuti i cijukanje pa je
teško odrediti prostor kao dominantno golubinjak
ili štakornjak.
Osim marginalnog biotopa, profilirat će se i dva
glasa koji se uspinju na tavan. MARIJA 64 i MILOŠ
27. Imaju slične frizure. Ona s trajnom, a on s
još dužom blago kovrčavom kosicom.

 

MARIJA:
Evo pobro moj, ako tu ne uvatiš šta treba, mani se
ćorava posla…

MILOŠ:
Fala puno, bit će ovo… ovo je fenomenalno.

MARIJA:
Ovo štaš tu vidit, neš nigdi! Ovi pogled se plaća suhin
zlatom!

 

Između Marije i Miloša je par utegnutih ženskih
nogu u još utegnutijim liht-žutim tajicama na
prstima bez namjere da se pomaknu za Miloša. No
brzo je on našao zanimaciju, pa vadi polako opremu
iz ruksaka. Kameru, objektive, lece, ND filtere…

 

MARIJA: (cont’d)
A šta ono reče, di će to ići?

MILOŠ:
Tko?

MARIJA:
Ovo s kamere?… Na kojemu kanalu?

MILOŠ:
Aaa… na ovom, mislim… Ja pišem za radio Student.

MARIJA:
Student? A siroma, jadne ti majke… Koliko ti je?
Bi’ će dvaese i pe?

MILOŠ:
??? 27. 27 mi je godina.

MARIJA:
A matere ti. Oli nema posla?

MILOŠ:
A ima, ima. Nađe se…

MARIJA:
S 27 san ja odranila već njih troje. Uz posa i sve
po’kući.. Aneta evo je sad, ka i ti; Ni govno se ne
privrne, a da ju ne zovu…

 

Aneta (36) se pravi da to nije čula. Miloš ˇ
završava s namještanjem kamere. Spušta se STELLA,
20. Sad joj konačno vidimo lice. Vrlo izražajno
našminkana, pastoznim nanosom sjenila i bronzera.

 

STELLA:
Dodaš mi mob?

 

Miloš se snađe prema njenom pogledu da se mobitel
puni u kutu. Dodaje joj ga i na istu utičnicu
priključuje svoj produžni i stavlja puniti
baterije.

 

MARIJA:
Iden dole, a ti obavezno napiši tamo da si u me.

MILOŠ:
Važi.

MARIJA:
Šta važi? Piši tamo: Marija Pandžič… ‘ćcr pokojnog
Ðeve i Zlate Topić iz Batina kraj Posušja…

 

Dok Marija to diktira, Miloš zapisuje na mobitel.

 

MARIJA: (cont’d)
Jes’me čua?

MILOŠ:
Jesam, iz Batina kraj Posušja.

MARIJA:
Zapiši, zaboravit ćeš. Evo papir. Piši…
Miloš popušta, zapisat ce i ručno ali nema pisalo.

 

MARIJA: (cont’d)
Di ti je olovka? A đava ti studij odnia i sve ako nemaš
ni za olovku… Ništa, ti ne mrdaj, uslikaj šta trebaš,
a iden ja po kemičku.

 

Odlazi Marija polagano dole, ostavlja Miloša samog
s ekipom koja je okupirala prozore. On namješta
tehničke parametre kamere za snimanje.